Prikupljene čokolade učenici su darovali mališanima te su željeli podijelili svoje dojmove o tome:

„Nas nekoliko iz prvih razreda uputilo se na Trg Ante Starčevića s vrećicama punih čokolada koje smo zajedničkim snagama prikupili. Cilj nam je bio razveseliti djecu i darovati im nešto što mi imamo svaki dan. Kada sam vidjela toliko naguranih ljudi kako u jednom redu čekaju hranu, u sebi sam osjetila posramljenost i tugu. Pri dijeljenju čokolada jedna me djevojčica zagrlila i poklonila mi najljepši osmijeh na svijetu. Osmijeh pun zahvalnosti i sreće. Toliku radost već dugo nisam vidjela, a potaknula me da i ja budem više zahvalna i požrtvovna. Nisam bila svjesna da se svatko od nas može pronaći u sličnoj situaciji preko noći. Žalosno je što stalno tražimo više nego što nam je stvarno potrebno, a ne znamo ni cijeniti ono što imamo. Drago mi je što sam jednoj maloj djevojčici uljepšala dan. Nadam se da ću imati priliku sudjelovati u više ovakvih akcija i projekata.“(Lucija Purgar, 1.  b)

„Osjećala sam se užasno nervozno. Prvo što sam ugledala bilo je maleno dijete koje je povikalo: „Mama, vidi jabukice.“ što me strašno ganulo. Jučer sam shvatila da je zapravo lako biti dobar pa čak ako i učini neku gotovo malu gestu poput smiješka. Nas je profesorica potaknula na prikupljanje i dijeljenje čokolada, koje su ova djeca primala veselih „okica“ i nasmiješenih lica. Bilo bi lijepo kada bismo nastavili s ovakvim i sličnim akcijama. “ (Iva Dukmenić, 1. b)

„Sudjelujući u humanitarnoj akciji koja je bila u sklopu Svjetskoga dana borbe protiv siromaštva osjećala sam se zadovoljno što činimo dobro djelo, ali i tugu kada sam vidjela ogroman red ljudi kojima je potrebno ono osnovno za život – hrana. Posebno me ražalostilo kada sam vidjela koliko je djece koja su željno čekala u redu za, svima nama, najdraži slatkiš – čokoladu. Postala sam svjesna da je uvijek dobro pomoći, kad god to možemo učiniti, jer nikada ne možemo znati hoćemo li i mi biti u istoj situaciji već sutra.“ (Ana Komlenić, 1. a)

„Kada sam vidjela onoliko ljudi u redu, slabo odjeveni i s tužnim izrazima lica, došlo mi je da se rasplačem. Željela bih da to sve nestane jer mi je teško gledati siromaštvo u gradu u kojem odrastam. Žao mi je što se sve to događa. Htjela bih pomoći tim ljudima što više mogu te se nadam da ćemo nastaviti sa sličnim humanitarnim akcijama.“ (Helena Vranjković, 1. b)

„Ova akcija potaknula me na razmišljanje o siromašnim ljudima koji nemaju što za pojesti te žive u teškim uvjetima, a mi koji imamo puno toga još uvijek nismo zadovoljni. Osim što sam se osjećala ispunjeno i sretno, bila sam ponosna što sam učinila dobro djelo, iako tužna zbog njihove strašne svakodnevnice.“ (Mateja Jelošek, 1. a)

„Sudjelujući u ovoj humanitarnoj akciji, na koju me potaknula socijalna pjesma Vagonaši, shvatio sam da nema gladnih ljudi samo u Africi ili nekim siromašnijim zemljama, već i kod nas, u našem gradu.  Primijetio sam oduševljenje na licima tih ljudi jer smo im uspjeli uljepšati dan, barem na kratko, a i ja sam se osjećao ispunjeno te zahvalan što sam mogao pomoći.“ (Domagoj Mikleušević, 1. a)